Kako rade disk kočnice?

Disk kočnice

Disk kočnice

Prvi eksperimenti sa disk kočnicama rađeni su još krajem 19. veka u Engleskoj. Patentirao ih je Frederick William Lanchester u Birmingemu 1902. godine. Nažalost, bilo je potrebno pola veka da tehnologija dovoljno napreduje kako bi diskovi postali dovoljno pouzdani i u ekonomskom smislu prihvatljivi za masovnu upotrebu.

Englezi su krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog veka shvatili da disk kočnice omogućavaju znatno bolje zaustavne karakteristike od uobičajenih doboš kočnica. Takođe, diskovi su bili znatno otporniji na pregrevanje, pokazali su se pouzdanijim zbog relativno jednostavne konstrukcije i manjeg broja komponenti, a ne smemo da zaboravimo i lakše podešavanje.

Kao što je slučaj sa većinom novih tehnologija, disk kočnice su se prvo koristile na trkačkim automobilima. Danas, diskovi su standard na prednjim točkovima, dok se na zadnjim i dalje često koriste doboši, bez obzira što ih mnogi zaljubljenici u modernu tehnologiju smatraju zaostavštinom prošlog veka. Činjenica je da mnogim automobilima diskovi jednostavno nisu potrebni na zadnjim točkovima, obzirom da se prilikom oštrog kočenja veliki deo mase sa zadnje osovine prebacuje na prednju.

Da biste najlakše razumeli način funkcionisanja disk kočnica jednostavno pogledajte kočnice na biciklu – čeljusti sa gumenim oblogama pritiskaju naplatak (felnu) točka i usporavaju njegovo okretanje. Isto tako funkcionišu kočnice na automobilu, samo što kočione čeljusti pritiskaju disk koji se nalazi na glavčini na koji se montira točak.

Kočioni diskovi se izlivaju iz jednog komada, a u njima se ponekad ostavljaju otvori ili plitki površinski kanali, kako bi se poboljšalo hlađenje, efikasnije uklanjao površinski sloj sa kočionih pločica (time se unapređuje kočenje) i voda.

Ponekad se izlivaju u obliku dva spojena diska, kako bi između njih cirkulisalo više vazduha zbog boljeg hlađenja. Ovakvi diskovi se uglavnom koriste kod automobila sa sportskim pedigreom, ali danas na tržištu postoji mnoštvo “civilnih” vozila koja su znatno brža, snažnija i neuporedivo teža od trkačkih automobila.

Kočiona klješta preko kočionih kočnica pritiskaju diskove i tako usporavaju okretanje točkova. Tom prilikom dolazi do oslobađanja velike količine toplote, što znači da materijal od kojeg su izrađene pločice mora da bude u stanju da izdrži veoma visoke temperature. Nekada se za njihovu izradu koristio azbest, ali je danas izbačen zbog kancerogenosti.

Kočione pločice treba redovno da se menjaju, kako ne bi došlo do oštećenja kočionih diskova i potencijalno znatno većih troškova. Savremeni automobili imaju posebne sisteme (elektronske ili mehaničke) koji upozoravaju na dotrajalost pločica.

Vrste kočionih klješta

Kočioni disk se vrti zajedno sa točkom, a obuhvataju ga kočiona klješta unutar kojih se nalaze kočione pločice. Kada vozač odluči da uspori ili se zaustavi pritisnuće papučicu kočnice koja će uz pomoć hidraulike da pritisne kočione pločice uz kočioni disk i tako počne da usporava okretanje točka.

Postoje dve vrste kočionih klješta: plivajuća i fiksna. Fiksna klješta možemo da prepoznamo po tome što se ne pomeraju u odnosu na disk – ona koriste jedan ili dva para klipova za pritiskanje pločica sa obe strane diska. Serviseri kažu da su znatno kompleksnija od plivajućih klješta.

Plivajuća klješta se pomeraju u odnosu na disk, tako da klip sa jedne strane diska potiskuje unutrašnju pločicu sve dok ona ne ostvari kontakt sa diskom, nakon čega telo klješta biva povučeno spoljnom pločicom do tačke kada i spoljna pločica počne da deluje na disk. U ovom trenutku imamo kočioni disk koji je sa obe strane pritisnut kočionim pločicama.

Jedan hidraulični klip u cilindru predstavlja najjeftiniju verziju, mada se kod kočnica visokih performansi koristi i do osam klipova.

Pripremio: Dragan Romčević

Preuzeto sa: www.polovniautomobili.com


Ostavite odgovor