Trabant 1957. – 1991. – Istorija automobila

Trabant

Trabant

Posledice Drugog svetskog rata i podela interesnih sfera na evropski Istok i evropski Zapad ostavile su velik uticaj na način života i rada običnih građana sa obe strane. Jedan od najboljih primera različitosti, ne samo proizvoda, već i cele filozofije i koncepta autoindustrije, jesu dve nemačke države.

Trabant

Nemačka je posle Rata podeljena na dve, dok je među njima nastao nepremostiv zid uslovljen borbom socijalizma i kapitalizma kao dva potpuno različita pogleda na život. I, dok je u Saveznoj Republici Nemačkoj postojalo desetak proizvođača čiji su automobili bili vrlo skupoceni statusni simboli, na istočnoj je strani, u Nemačkoj Demokratskoj Republici, koju su pod upravom držali Rusi, svirala neka sasvim druga pesma. Automobil pod imenom Trabant, predstavljen 1959. godine, bio je zaista minimum minimuma od onog što bi ijedan vozač mogao očekivati od svog limenog ljubimca. Izvinjavam se, polu-plastičnog, jer, da bi se smanjili troškovi proizvodnje, karoserija je bila napravljena od poliuretana; svojevrsne mešavine plastike, lima i tko zna čega još sve ne.

Zbog izrazito „čvrste“ karoserije pri iole jačem sudaru sa nešto robusnijim vozilom, od Trabanta nije ostajalo ni „T“, a od nesretnog vozača niti to. Sigurnost u vožnji verojatno ruskim „genijalcima“ nikada nije pala na pamet, pa ne čudi podatak da u nijedan od nešto više od tri miliona, koliko ih je do 1991. godine proizvedeno, nije ugrađen nijedan vazdušni jastuk. To bi ipak bilo previše za jednog istočno evropskog proizvođača.

Trabant

Bilo kako bilo, mali Trabi bio je istočnonemačka svakodnevica, i, koliko god to smešno zvučalo, prosečnom DDR-cu služio je dobro, ali samo zato sto nije znao za bolje. Gotovo nezamislivo zvuči podatak da se, od trenutka uplate, na isporuku novog Trabanta moralo čekati punih 14 godina. Kupci su tome doskočili na način da su za novi primerak uplaćivali novac svake 3 godine, koliki mu je bio otprilike rok iskoristivosti.

Automobil je bio malen, dužine oko 3.6 m, ali je njegov izrazito kockasti dizajn bio zaslužan za činjenicu da je mesta u unutrašnjosti bilo dovoljno za četiri odrasle osobe i solidnu količinu prtljaga. S druge strane, rezervoar za gorivo primao je vrlo skromnih 26 litara, što mu je omogućavalo otprilike samo 400 km vožnje. Trabanta je trošio izrazito neekološku mešavinu benzina i ulja, otprilike kao i veći „brata“ Wartburg, a krivac za veliku potrošnju, osim neaerodinamične karoserije, jest i sam pogonski motor. Dvotaktni dvocilindarski motor zastarele filozofije koji je iz 595 cm3 izvlačio 26 konja, stvarao je toliku količinu dima, da su se često drugi vozači sklanjali, ne želeći se nagutati tolikog dima.

Trabant

Performanse vozila bile su više nego slabe; ubrzanje do stotke za 60 sekundi, a to mu je ujedno bila i krajnja brzina. Niti je motor dozvoljavao nešto više, niti bi karoserija to mogla podneti.

Četvorobrzinski menjač bio je smešten pored upravljača, a vrhunac je ipak bio nedostatak merača količine goriva, pa su se jadni vozači morali služiti šipkama koje su gurali u rezervoar.

Zanimljivo je da se sedamdesetih godina Trabant trebao modernizovati. Naime, pojavom malog Audija 50, na osnovi kojeg je nastao i prvi Volkswagen Polo, sve je već bilo pripremljeno za izradu potpuno istog automobila, ali pod znakom fabrike Trabant. Tada je Centralni Komitet Komunističke Partije stavio veto na bilo kakvu modernizaciju, jer, po njihovom mišljenju, i ovo je bilo dovoljno dobro, a bilo što više značilo bi preveliku količinu slobode pojedinca. Automobil je tada, opšte, bio smatran kategorijom privatnog vlasništva koja se kosila sa principima socijalizma. Zaista neverovatno, ali istinito.

Ipak, petnaestak godina kasnije, ujedinjenjem dveju nemačkih država, potrebne su bile radikalno promenjene pa je, za početak, u Trabanta ugrađen jednolitarski motor, onaj iz najslabijeg Pola. Svakako, morao je biti prilagođen novom oklopu u koji je uguran, pa je malo oslabljen, ali i tih, sada 40 konja, bilo je i više od preporoda za istočne Nemce.

Danas se još nekoliko desetina hiljada primeraka kotrlja po raznim putevima, najviše po istočnom delu Nemačke, naravno. Osnovani su i mnogi klubovi vlasnika koji održavaju zajedničke sastanke, takmičenja i slične skupove.

Automobilska tragikomedija, koja je bila više tragedija nego li komedija, završena je 1991., nedugo nakon pada berlinskog zida, Trabant se prestao proizvoditi.

Preuzeto sa: arhiva.vidiauto.com


Ostavite odgovor