Opel Ascona 1970. – 1988. – Istorija modela

Opel Ascona

Opel Ascona

Zamišljena kao naslednica Kadetta, a umesto toga uspešno popunila rupu između njega i Rekorda

U današnje vreme visoke specijaliziranosti i minijaturnih tržišnih niša, teško je razumeti nekadašnji automobilski svet, u kojem je bilo normalno da fabrike imaju velike praznine među modelima. Ekstremni primeri poput Citroëna ili BMW-a prvi padaju na pamet, ali slična situacija bila je neretka pojava i kod drugih. Krajem 60-ih Opel je pokušavao Volkswagenu ukrasti kupce Kadettom, istovremeno napadajući one imućnije Rekordom. Ideja rukovodstva fabrike bila je povećati Kadett sledeće generacije, ali u zadnji trenutak, kada je naslednik već bio gotovo spreman, u Opelu su doznali da najveći konkurent, Ford, planira novu limuzinu srednje klase, Taunus, pozicioniranu iznad još svežeg Escorta.

Opel se stoga ipak odlučio razviti manji automobil, koji će postati poznat kao Kadett C, a nesuđenog naslednika svog najbolje prodavanog modela prodavati kao posve zaseban automobil. Novi je model predstavljen 28. oktobra 1970. pod imenom Ascona, preuzetim od malog švajcarskog letovališta na obali Lago Maggiorea. Pomalo naprečac odabrano, ime je već bilo zaštićeno, jer su neke posebne verzije ranijih modela za švajcarsko tržište znale nositi tu oznaku. Jednostavno i zvučno, imalo je tu prednost da nije uzeto po nekom opštepoznatom lokalitetu.

Pa danas, iako se pitamo bi li model bio jednako uspešan da su ga nazvali, primerice, Živogošće ili Barbariga, verujemo da mnogo više ljudi (u Europi, na drugim kontinentima, kao i u Velikoj Britaniji, ovaj je auto prodavan pod nizom drugih imena) povezuje naziv Ascona s Opelom nego s gradićem po kojem je dobio ime.

Opel Ascona

Opel Ascona

Opel Ascona je predstavljena nepuna dva meseca nakon coupe modela na istoj platformi, Mante, i nekako je sve vreme ostala u njenoj medijskoj sceni, iako je bila veoma popularan automobil, za svoje vreme vrlo kvalitetne, iako konzervativne konstrukcije. Na Kadettovoj platformi pokretala se Rekordovom mehanikom: benzincima 1.6 sa 68 KS, 1.6 S sa 80 KS i 1.9 SR sa 90 KS (prva dva su izvedena iz Rekordovog 1.7). Potom je, u vreme naftne krize, predstavljen osnovni model 1.2, s Kadettovim motorom od 60 KS. Prodana je u više-milionskoj izdanju i predstavlja velik tržišni uspeh za Opel, ali nekako se fabrika iz Rüsselsheima uvek pomalo maćehinski odnosila prema ovom slučajno nastalom modelu.

Pogledajmo samo odabir varijanti karoserije: u prvoj generaciji, rađenoj do 1975., mogli ste birati između limuzina s dvoja i četvora vrata, kao i karavana Voyage, ali samo u trovratnoj verziji. U seriji B, rađenoj od 1975. do 1981. ponuđene su samo dve limuzinske verzije, a u trećoj, zadnjoj generaciji, od 1981. do 1988. (kada je zamenjena Vectrom) pridodana im je i kombi-limuzinska varijanta s pet vrata. Uporedo li to s mnogobrojnim verzijama direktnog konkurenta, Taunusa/Sierre, jasno je da je Opelov odabir bio izuzetan i da su se, posebno po pitanju nemanja karavana, odrekli lepog dela tržišnog kolača iz nikada razjašnjenih razloga.

Srećom, Ascona je i u limitiranom broju izvedenica tržišno bila veoma uspešna, zahvaljujući (barem u prve dve serije) skladnom, pomalo amerikaniziranom dizajnu, relativno povoljnoj ceni i onoj klasičnoj kvalitetu izrade, koja je Opel dovela na dobar glas, samo da bi ga u osamdesetima i posebno devedesetima uspeli gotovo uništiti brzorđajućim Vectrama i Astrama.

Opel Ascona

Ascona B bila je vrlo uspešna rally verzija, a verzija 400, napravljena za legendarnu grupu B, okitila se i naslovom svetskog prvaka 1982.

Nemali je broj Ascona prve dve serije u nekom trenutku poslužio kao donator delova popularnijoj Manti, što se događa i danas. Zanimljivo je u tom kontekstu spomenuti da je zapravo Pepeljuga bila mnogo uspešnija u sportu, već su modeli serije A bili vrlo uspešni rally automobili ranih sedamdesetih, a u 448 primeraka proizveden model grupe B, pod oznakom 400, doneo je 1982. Walteru Röhrlu i naslov prvaka sveta u tom sportu (u konkurenciji ‘nešto’ legendarnije Lancie 037), zadnji za automobil sa zadnjim pogonom. Ali čak i tada je Opel preferirao Mantu, pa je brže-bolje predstavio gotovo identičan, ali mnogo manje uspešan automobil na istoj mehaničkoj osnovi, s karoserijom koja je evocirala Mantu.

Doduše, u tom je trenutku već izašla Ascona C, pa je uistinu imalo više smisla reklamirati coupe, koji je ostao u proizvodnji. Čak i danas, usprkos istoriji, Manta 400 duplo je skuplja od Ascone 400, koja se, uz retku Keinathovu kabriolet verziju serije C, može smatrati jedinom kolekcionarski zanimljivom Asconom. Nadajmo se da će se to ipak promeniti, jer su prve dve Ascone vrlo dobri vozački automobili sa zadnjim pogonom (treću preporučujemo samo zaljubljenicima u geometrijski stil osamdesetih i užasne plastične dodatke), a posebno model B ima i skladan dizajn, koji je ugodnije ostario od većine onodobnih konkurenata.

Opel Ascona

Opel Ascona

Motorizacija je bila u skladu s uobičajenom za ono vreme, od 60 do 115 KS (putnička 400 imala je 144, a trkačka i do 340 KS), a od kraja sedamdesetih u ponudi su bili i dizel motori. Naš odabir bila bi Ascona B u nekoj od romantično imenovanih onodobnih pastelnih boja poput ‘žućkasto-zelena’. Dakako, ipak i mi preferiramo Mantu, ali i Ascona je zaslužila prisećanje!

Autor: Dino Milić-Jakovlić
Izvor: autoportal.hr

Ostavite odgovor