Mini 1959. – 2000. – Istorija modela

Mini

Mini

Iako su automobilizam započele skupe, retke i običnom čoveku nedostižne mašine, mali, jeftini i pristupačni automobili su ga održali i razvili do neslućenih razmera.

Još od pojave Forda T, klasa jeftinih automobila za najširu publiku je stvorena sa zadatkom da motorizuje svet. Njihova uloga je od samih početaka bila velika ali su najznačajniji postali nakon drugog svetskog rata. Naime, tih godina je svaka nacionalna industrija, odnosno svaka fabrika automobila imala jedan “low budget” model koji je animirao najširi krug kupaca. Najpoznatiji automobili tih klasa su ubrzo postali legende pa je tako Francuska imala Citroen 2CV (“spaček”) i Renault Dauphine, Italija, čuveni Fiat Topolino, kasnije i model 500 (“fića”), Nemačka, naravno, VW Bubu, dok Engleska nije imala pravog konkurenta ako ne računamo, Morris Minor, koji je ipak nije bio u toj klasi. Suecka kriza, druge polovine pedesetih godina je uzdrmala svet, pogotovo Veliku Britaniju koja se odjednom našla u velikoj nestašici goriva. Suočeni sa novonastalom situacijom, proizvođači su se okretali raznim, ponekad smešnim, alternativama, kao što su trotočkaši ili modeli malih motora i slabe snage. U tom momentu, gigantska korporacija BMC (British Motor Corporation) je započela projekat malog vozila, koje bi imalo sve karakteristike većih automobila, ali sa niskom potrošnjom i maksimalnom upotrebljivošću. Težak zadatak ali su upravi kompanije bili sigurni, ako ga povere iskusnom inžinjeru Aleku Issigonisu, da će se doći do zadovoljavajućeg rešenja.

Mini

Mini

Alek Issigonis (naturalizovani Englez, Grčkog porekla, rođen u Turskoj 1906.) je bio poznat stručnjak, tad zaposlen u firmi Alvis a tokom svoje duge karijere je projektovao mnoge modele za BMC. Sticajem okolnosti, nezavisno od poziva korporacije, Issigonis je radio na sličnom projektu koji bi trebao u potpunosti da raskrsti sa dotadašnjom tradicijom pravljenja kompaktnih vozila. U početku, ovaj inžinjer je odbijao da preuzme razvoj ali je uz garancije Sir Leonarda Lorda, šefa projekta iz BMC, da će imati potpuno odrešene ruke, konačno i pristao. Godine 1957 razvoj je oficijelno počeo a već sledeće, 1958 novi model, tada još bez imena, je poprimio prepoznatljiv oblik. Issigonis je stvorio radikalno drugačiji automobil od onoga što se tih godina moglo videti na ulicama. Za početak, motor je bio postavljen napred, popreko (transverzalno) prenoseći snagu na prednje točkove dok je menjač bio postavljen ispod agregata, štedeći time prostor. U unutrašnjosti je postojalo mesta za četvoro ljudi sa veoma skromnim prtljažnikom. Već krajem 1958. prototip je bio spreman i tada je u neformalnu upotrebu ušlo ime Mini. Jednostavno sa dimenzijama od 3.05 (dužina), 1.41 (širina) i 1.35 metara (visina) to bio i jednini logični naziv. Sir Leonard Lord, posle samo 5 minuta test vožnje, oduševljen karakteristikama naređuje što brže finiširanje prototipa i početak proizvodnje.

Oficijelna premijera novog BMC modela je bila 26 avgusta 1959. Publika je bila veoma zaintrigirana pojavom Austina Mini Sevena i Morris Mini Minor (u početku se prodavao pod oba imena) pogotovo njegovom objavljenom cenom od samo 496 funti, što je bio neverovatno malo u odnosu na sve ostale modele koju su mu činili konkurenciju. Ipak, po pitanju tehnike, Mini nije imao konkurente jer je u momentu predstavljanja bio daleko moderniji od Bube, Spačeka ili Fiata 500. Ispod haube se nalazio poznati BMC motor od 850ccm sa 34 ks iako na prvi pogled deminutivan, ovaj agregat je pružao Miniju odlične performanse, zahvaljujući maloj težini vozila (600 kg), pa su tako svi primerci bili veoma agilni i startni, što je osobina koja je krasila ove modele tokom svih godina produkcije. Momentalno, Mini je naišao na dobar odziv tržišta koje je u početku, bilo čak malo i sumnjičavo prema ovom modela ali zahvaljujući niskoj ceni i veoma pozitivnim kritikama, popularnost je rasla. Ipak, ovi prvi primerci su bili veoma spartanski opremljeni pa su tako prozori bili klizeći, kabina bez ikakvog luksuza sa centralno postavljenim brzinomerom, za zatvaranje vrata iznutra nije postojala ručica nego je tu ulogu obavljalo razapeto uže a na karoseriji su bili vidljivi tragovi zakivaca i zavarivanja. Issigonis (strastveni pušač) je projektovao pepeljaru ali nije ostavio mesto za ugradnju radio aparata, koji se u Miniju dugo nije mogao dobiti.

Ipak, Mini je imao i mračnu stranu a to je bila sigurnost. Zbog svojih dimenzija je uvek “izvlačio deblji kraj” u udesima a prednja sedišta nisu imala fiksirajući mehanizam pa su pri čeonim sudarima “ispaljivala” putnike kao katapult! Osim toga, finalna obrada je bila slaba, a Mini nikako nije voleo kišu jer je hladnjak bio postavljen ekstremno levo pa je voda lako nalazila put do razvodne kape i sistema za paljenje. Ovo poslednje je bila velika mana u tradicionalno kišnoj Britaniji. Ipak, cena, agilnost kao i zapanjujući komfor za putnike, imajući u vidu mini dimenzije, su sve bacale u drugi plan. Kompanija Ford je podstaknuta uspehom Minija, čak kupila jedan primerak, totalno ga rastavila i zaključila da BMC posluje sa gubitkom i da je cena od 496 funti potpuno nerealna. Sa druge strane, BMC je uvek tvrdio suprotno… Već 1960., 116,000 komada Minija je našlo kupce širom Britanije koji su bili veoma zadovoljni automobilom. Jednostavno, velikoj većini populacije, koja je do tad mogla samo da sanja o posedovanju automobila, Issigonisov Mini je to učinio stvarnošću.

Mini

Šezdesete godine, predstavljaju period najvećeg uspeha i evolucije Minija. Već 1961., pojavljuju se i tri nove verzije, Riley Elf i Wolseley Hornet koje su bile za nijansu luksuznije i sa malim modifikacijama karoserije, kao i mali van (nazvan Countryman) sa većim međuosovinskim rastojanjem i duplim zadnjim vratima. Međutim, najznačajniji derivat standardnog Minija je bio Cooper verzija koja je čak nezavisno od običnog modela stekla legendarni status. Prodaja i produkcija Minija svakodnevno rastu i počinje njegova komercijalizacija i na drugim tržištima. U početku, prodaja u Evropi je ispod očekivane, dok u Americi, Mini jednostavno nije imao šta da traži, pa je takva bila zarada BMC –a. Veoma brzo, Mini od osnovnog prevoza postaje i kultni objekat koji je postao obavezni dekor pomodnog “swinging Londona” šezdesetih godina. Momentalno, njega više ne kupuju samo oni kojima je preko potreban automobil već i pojedinci koji prate modu, pa su tako Mini posedovale skoro sve britanske javne ličnosti kao što su John Lennon i Ringo Starr (The Beatles), glumci Piter Sellers, Dodly Moore a čarima ovog “automobilčića” nisu odoleli ni Jordanski Kralj Husein ili Steve McQueen. Ipak, najinteresantniji je bio čuveni Enzo Ferrari koji je imao dva Minija (Cooper verzije) i koji je visoko cenio odlične performanse i vrhunska vozna svojstva ovog automobila.

Godine 1964 predstavlja se i interesantna Mini Moke verzija. Reč je o otvorenom automobili koji je stvoren na osnovu zahteva vojske koja je tražila lako vozilo sa velikom prohodnošću. Ipak, Moke nije ispunio zahteve armije jer je klirens bio jako mali, a sa 34 ks i prednjom vučom nije mogao da se pokaže na terenu. BMC je ovaj model ponudio kao još jednu alternativu a bio je popularan u Kanu i u Kaliforniji. Iste godine, svi Miniji dobijaju i čuveno Hydrolasitic ogibljenje sa koji imaju još bolje vozne osobine, a sledeće (1965) se proizvodi milioniti primerak. Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih, Mini dočekuje na sigurnim pozicijama kao jedan od (poslednjih) globalnih bestselera britanske auto industrije. Pred sam kraj ove dekade u ponudu se ubacuje i agregat od 997ccm i 55 ks. Godine 1971 produkcija dostiže i najveći broj od čak 318,000 sastavljenih primeraka. Tih godina se pojavljuju i Miniji sa drugih meridijana kao što je Inoccenti iz Italije ili BMC Mini koji su sklapani u Južnoj Americi. Ipak, sedamdesete se smatraju mračnom erom jer tokom ove dekade, Mini se polako povlači sa scene napadnut sa nekoliko strana. Kao prvo, godine provedene na tržištu počinju da ga “stižu”, Cooper verzija se gasi, a predstavlja se model Metro koji je moderna zamena za Mini sa njegovom tehnologijom i novim dizajnom. Ovaj model predstavlja još jedan primer loše i nerazumljive politike BMC –a koji je tim potezom dva automobila osudio na međusobni “kanibalizam”. Ipak, iz te borbe Mini će izaći kao pobednik a tokom sedamdesetih će konstantno biti u povlačenju, uvek na granici rentabilnosti. Kao zamena za penzionisani Cooper, predstavlja se verzija 1275 GT sa nešto drugačijom prednjom maskom i 58 ks, koja iako je bila brza, drastično joj je falila harizma Cooperovih mašina.

Tokom osamdesetih, ovaj model doživljava preko potrebnu modernizaciju, sa agregatom od 998ccm (55 ks) kao i sa modifikovanim enterijerom i boljom opremom. Ipak, prodaja se smanjuje a novi vlasnik BMC – a Rover se protiv gubitka interesovanja bori velikim brojem specijalnih verzija, tako da je, konkretno, od 1980. do 2000., čak 40 različitih varijanti producirano. Naravno, sve su one bile jedva drugačije od standardnog Minija ali je marketinški trik upalio i ovaj model je stigao i u devedesete. Tokom ove dekade, Mini doživljava svojevrsnu renesansu i osetno povećanje produkcije. Sa potpunim kult i klasičnim statusom, nova popularnost rezultuje i novom Cooper varijantom sa 1275ccm motorom, ubrizgavanjem goriva i 83 ks , dok standardni modeli imaju isti agregat ali sa 70 ks. Pored toga, Mini još jednom postaje “life style”, a Rover to prati sa luksuznim edicijama koje imaju drvo, kožu i klima uređaje pa čak i sa kabrio varijantom koja je napravljena u samo 420 komada.

Mini

Poslednja evolucija se pojavljuje 1997. i taj Mini ima 1.3 litarski agregat i dva vazdušna jastuka. Na samom početku dvadeset i prvog veka, produkcija Minija se konačno gasi, nakon 5.4 miliona komada i istaknutog mesta u automobilskoj istoriji. Nažalost, ni jedan od ljudi zaslužnih za stvaranje ovog fenomena nije doživeo da vidi Mini na kraju svog puta. Naime, Alek Issigonis je umro 1988, a John Cooper 1999., a obojica su primila titulu Sir, za izuzetne zasluge pri Britanskoj auto industriji. Danas, je Mini prototip svakog kompaktnog automobila na tržištu. Tehnička rešenja, predstavljena na ovom automobilu, postala su abeceda dizajna i konstrukcije, malih vozila. Svojom, genijalnim “layoutom” i kvalitetom, kao i socijalnim i kulturološkom značajem, Mini je postao i uvek će biti, jedan od najznačajnijih automobila dvadesetog veka, koji ne samo da je otvorio i trasirao nov pravac stvaranja automobila nego je i ostavio dalekosežni uticaj na celokupnu industriju i koji je tokom više od četrdeset godina proizvodnje, konstantno bio svež, agilan i veoma simpatičan automobil.

Mini

Mini Cooper je jedan od najboljih sportsko/trkačkih automobila ikada napravljenih. Rukovodeći se maksimom da sportska vozila ne moraju obavezno da imaju i velik motor, John Cooper je stvorio izuzetno brz i okretan automobil koji je dugo godina suvereno vladao mnogim oblicima automobilskog sporta. Sve je počelo 1961. kada je gospodin Cooper, proslavljeni F1 inžinjer, primetio veliki potencijal standardnog Minija. Ubrzo, posle dogovora sa upravom BMC – a i samim Alekom Issigonisom, Mini Cooper se našao na tržištu. Imao je motor od 977ccm i 55 ks i mala poboljšanja ogibljenja kao i minijaturne disk kočnice na prednjim točkovima. Ubrzo, prvi takmičarski uspesi su postignuti a godine 1963 se pojavljuje i Cooper S verzija sa čak 70 ks i agregatom od 1071ccm koji omogućava još bolje performanse. Međutim, najveći uspesi dolaze, sledeće godine kada Paddy Hopkirk osvaja prvo mesto na čuvenom rally Monte Carlo, a posle njega (1965) to isto polazi za rukom i skandinavskom vozaču Timo Makinenu. Pobeda broj tri na Monte Carlu je trebala da se slavi i 1966. ali iako je Mini stigao prvi na cilj, diskvalifikovan je zbog ne odgovarajućeg broja farova koji se nisu slagali sa propisima! Ovakva, čisto politička odluka je izazavala ogroman skandal i posle svega, pobeda je data Citroenu, najverovatnije zbog težnje da pobedi na “domaćem” terenu. Ipak, 1967., isto na Monte Carlu, Mini dolazi po svoje sa Makinenom za volanom.

Mini

Pored toga, Cooper varijante su popularne i na kružnim stazama, a James Hunt, Niki Lauda i Jackie Stewart započinju svoje karijere vozeći ove automobile. Posle deset godina produkcije, 1971, BMC odlučuje da ugasi model, jednostavno jer ne želi više da plaća Cooperu prava na korišćenje imena, a model 1275 GT predstavlja ne adekvatnu zamenu. Ime Cooper se ponovo pojavilo 1991. kao i kod novog Minija, ali te verzije imaju malo toga zajedničkog sa originalnim modelima. Broj napravljenih Coopera je veoma velik, čak 150,000 primeraka, što je veoma daleko od očekivanih 1,000 komada, po prvim procenama stručnjaka BMC – a. Pored fantastičnih uspeha na stazama, širom sveta, Mini Cooper – i su bili i početna stepenica za učestvovanje u mnogim klasama pa su tako imali veliku popularnost kod svih amaterskih trkača.

Autor: 426 Hemi
Preuzeto sa: www.brzabrzina.com


Ostavite odgovor