Ferrari Dino – Istorija modela

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Tokom izuzetno bogate istorije čuvene italijanske fabrike sportskih automobila Ferrari, na ulice i staze širom sveta su stizali uvek brzi, moderni i interesantni automobili.

Mnogi od njih, koji su nosili poznati znak sa konjićem na haubi, često su postavljali standarde u proizvodnji sportskih automobila i predstavljali prekretnicu u daljem razmišljanju. Model za koji se, sa današnje distance, može reći da je najviše uticao na Ferrari, postavivši brend na najviše mesto u nomenklaturi super-sportskih manufaktura, jeste poznati 246 GT Dino. Kao i za sve večne automobile marke Ferrari, i za ovaj je vezana interesantna priča sa prizvukom legende. Razvoj ovog modela indirektno počinje još početkom pedesetih godina prošlog veka kada Vittorio Jano, stari poznanik Enza i vrsan inženjer zajedno sa Alfredom Ferrarijem, zvanim Dino, starijim sinom pomenutog legendarnog gospodina, razvija prototip malog V6 motora namenjenog Grand Prix trkama. Obojica, izuzetni stručnjaci, stvaraju i nekoliko drumskih prototipova i trkačkih automobila, ali „Comandatore“ odnosno Enzo ne odobrava produkciju.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Nažalost, 1956. godine, posle duže bolesti, Dino Ferrari umire od leukemije, nezavršivši projekat. Ostalo je zabeleženo da se i u bolnici Dino prepirao sa svojim slavnim ocem oko prednosti malog V6 agregata nabijenog snagom i mogućnošću ugradnje u neki od postojećih modela. Njegovom smrću projekat se zamrzava do daljnjeg. Prelaskom u šezdesete godine i tokom njihove prve polovine, Ferrari postaje prepoznatljiva super-marka, zahvaljujući mnogim uspešnim modelima i dominaciji na trkačkim pistama u skoro svim važnijim klasama. Malo je poznato da se baš u tom periodu fabrika nalazila pred finansijskim poteškoćama zbog Enzove altruističke želje da se stvara što više trkačkih automobila i da se oni krunišu pobedama na stazi. Takva filozofija zahtevala je puno novca koji se morao obezbediti prodajom drumskih vozila. U tom periodu Ferrari je bio poznat po luksuzno-sportskim, 2+2 kupeima ili super-sportskim bolidima na koje se mogla montirati registarska tablica.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Kao primer takvog razmišljanja je i mistični, skoro ezoterični, 250 GTO (1962.), fantastični 250 LM (1964.) i prelepi i preskupi, 250 California Spider (1961.). Prepreku većoj prodaji, predstavljao je i samo jedan agregat u ponudi, koji se mogao dobiti sa različitom snagom i zapreminom. Reč je o klasičnom Colombo V12 motoru koji je odlika automobila Ferrari od samih početaka. U tom trenutku proizvodile su se verzije od 3.0 i 4.0 litre zapremine, snage od 250 ks do 350 ks. Tokom 1965 godine, Enzo Ferrari napokon dopušta razvoj novog modela koji će biti mnogo manjih dimenzija nego aktuelni proizvodi fabrike, opremljen V6 agregatom i pun tehničkog „know-how“ pokupljenog na trkama. Po zamisli, automobil bi trebao da ima nešto manju cenu sa kojom bi trebao da bude pristupačan širem krugu ljudi. Stoga, Vittorio Jano dovršava konstrukciju dvolitarskog V6 motora, koji je imao blok od aluminijuma i ugao među cilindrima od 65 stepeni, za ugradnju u „civilni“ kupe.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Prilikom prezentacije, na salonu automobila u Torinu 1967. godine, svetlost dana je ugledala izuzetno smela i interesantna kreacija. Naime, osim novog motora koji je razvijao 165 ks i bio centralno i transvezalno postavljen iza vozača, a ispred zadnje osovine automobil je bio opremljen i potpuno aluminijumskom karoserijom koja je montirana na cevastoj šasiji, posedovao je nezavisno ogibljenje i točkove od lakog metala sa „knock-off“ trkačkim mehanizmom. U unutrašnjosti je vladao prepoznatljiv Ferrari stil sa sedištima obloženim kožom i hromiranom ručicom menjača. Karoseriju je dizajnirao, naravno, Pininnfarina i sam izgled je bio stvoren prema rezultatima ispitivanja u vazdušnom tunelu, što je tih godina bila retkost. Posebno je dobro rešeno pitanje vidljivosti iz automobila, koja je kod vozila sa centralnim motorom uvek predstavljala problem, ugradnjom skoro vertikalnog zadnjeg stakla i adekvatno postavljenim bočnim prozorima.

Novi model je nazvan 206 GT Dino, u čast preminulog Alfreda. Interesantno je da tokom svoje produkcije ni jedan od ovih automobila nije nosio oznaku Ferrari, kako na karoseriji, tako ni na motoru, nego samo oznaku modela i na mestu poznatog amblema, na haubi, pločicu sa stilizovanim natpisom „Dino“. Reakcije automobilske javnosti su od samog početka bile podeljene. Sa jedne strane, ortodoksni fanatici i obožavaoci marke Ferrari nisu prihvatili automobil, smatrajući ga nedostojnim nasleđa fabrike u Maranellu. Najveća zamerka je bila odsustvo dvanestocilindarskog „srca“ bez kog, po njihovom mišljenju, Ferrari nije Ferrari, te čudan dizajn i slab komfor za putnike. Sa druge strane, većina ga je sa oduševljenjem dočekala, prepoznajući u njemu modernu koncepciju i tehniku, odlične performanse i veliki korak napred za italijansku fabriku. Očekivanja su bila velika i zbog najavljene niže cene, što je protumačeno kao pojava „jeftinog“ modela Ferrari.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Nažalost, obećanja u vezi cene nisu ispunjena i 206 GT Dino je koštao tek nešto manje nego ostali modeli. Naime, zbog aluminijumske karoserije, napredne mehanike i luksuznih detalja, bio je skup za produkciju, a i pored odličnih performansi (maksimalna brzina od 238 km/h i od 0 do 100 km/h za 7.5 sekundi), nije se dobro prodavao. Shvativši poruku, Ferrari na salonu automobila u Ženevi 1969. godine predstavlja novu verziju nazvanu 246 GT Dino, koja je bila opremljena konvencionalnom karoserijom od čeličnih limova, sedištima od vinila i običnim točkovima. Motor je ostao isti, V6, ali sa 2.4 litre zapremine sa čeličnim blokom i 190 ks pri 7000 obrtaja. Performanse su poboljšane pa je maksimalna brzina bila 248 km/h, a ubrzanje do 100 km/h postalo moguće za sedam sekundi. Ovako pripremljen automobil je predstavljao formulu za uspeh i uz osetno nižu cenu porudžbine su počele da pristižu.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Kupci su bili veoma zadovoljni novim modelom Ferrrari, jer je V6 bio mnogo pouzdaniji nego V12, male dimenzije su omogućile svakodnevnu upotrebu, a i troškovi održavanja su bili manji. Ponašanje automobila na putu je bilo za svaku pohvalu, budući da je nezavisno ogibljenje, dobre kočnice i odličan raspored težine zbog centralno postavljenog motora, činilo Dino „oštrim“ poput trkačkog automobila. Zbog svojih kvaliteta, ovaj Ferrari je mogao da bude korišćen kao jedini automobil.

Tokom produkcije, iz fabrike su izašle tri serije, pod internim oznakama L (1969.), M (1970.) i E (1971.) koje su se razlikovale međusobno i u odnosu na 206 GT, po detaljima kao što su oblik i položaj branika i žmigavaca i položaj registarske tablice. Pored toga, verzije za američko tržište su imale i veće i modifikovane branike i farove pokrivene pleksiglasom. Pored toga, modeli koji se se prodavali na tržištu SAD imali su i nešto smanjene performanse zbog restriktivnih zakona o izduvnim gasovima.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Godine 1972. predstavljena je i 246 GTS Spider, kabrio verzija odnosno targa, kod koje se srednji deo krova mogao skinuti. I ova verzija je doživela pun uspeh zahvaljujući prvenstveno praktičnosti. Naime, krovni panel je bio izrađen od lakog materija pa je jedna osoba bila dovoljna za rukovanje. Osim toga, interesantan je bio i način smeštaja krova koji se postavljao vertikalno iza sedišta i tako odložen nije smanjivao vidljivost. I na stazi, Dino je imao uspeha i opravdao reputaciju. Zbog, u startu, trkačke tehnologije i donjeg postroja, u fabrički pripremljenim GTR verzijama samo je motor pretrpeo tunning i karoserija je lišena nepotrebnog luksuza. Najčešće, brdske trke su bile mesto na kojem se ovaj model dokazivao, skoro uvek u rukama privatnih timova, a danas na revijalnim trkama sportskih oldtajmera, Ferrari 246 GT Dino je ozbiljan favorit. Sedam godina nakon predstavljanja, 1974. godine, produkcija je zaustavljena posle 3,500 primeraka modela 246 GT i oko 120 komada u verziji 206 GT.

Ferrari Dino

Ferrari Dino

Ovaj, po svim merilima uspešan sportski automobil visoke klase nasledio je poznati 308 GTB koji je takođe nosio oznaku „Dino“, ali u ovom slučaju, za V8 motor. Danas je 206/246 GT veoma popularan klasičan automobil. Cene se kreću od 45000 do 65000 evra u zavisnosti od stanja i verzije. Iako je u pitanju velika količina novca, to je mala cena za starovremenski Ferrari, pogotovo ako se zna da je ovaj model među jeftinijim primercima iskonskog Ferrari duha. Pored toga, zbog svih kvaliteta, moguća je i njegova svakodnevna upotreba, pod uslovom da vlasnik može da podnese ekstremno visoke cene rezervnih delova i servisa.

Ferrari Dino

Vrednost ovog modela je i u tome što je postavio već slavnu fabriku na najviše pozicije u eksluzivnom svetu sportskih auto manafaktura, učinivši je svestranim proizvođačem. Godine koje su sledile donele su i nove modele malih sportskih dvoseda kao što su 308 GTB, 328, 348, F355, pa i 360 Modena. Baš po ovim modelima, pripadnicima loze započete besmrtnim 206/246 Dinom, Ferrari je postao najpoznatiji i najpoštovaniji sportski brend u automobilskom svetu.

Autor: 426 Hemi
Preuzeto sa: www.brzabrzina.com


Ostavite odgovor