Istorija automobila sa hibridnim pogonom

automobila sa hibridnim pogonom

Toyotu Prius (1997.) smatraju prvim, ali belgijski Pieper imao ga je 1899.

Pojam ‘hibrid’, koji bismo sa latinskog mogli bukvalno prevesti kao ‘mešanac’, donedavno smo vezali ponajpre za botaniku i sorte kukuruza, ali danas, kada tim područjem vlada zloslutna skraćenica GMO, naša prva asocijacija su nedvosmisleno postali automobili. Najveću zaslugu za to ima Toyota, koja je predstavljanjem prvog Priusa 1997. udarila temelje trenda, a i danas prednjači brojem modela i prodajom. Više od 9.000.000 hibrida prodano je u svetu od 1997. do danas, a impozantnih 7 miliona od toga otpada na Toyotine modele. No mnogo je manje poznato da su u trenutku predstavljanja Priusa nedostajale samo dve godine do proslave sto godišnjice prvog hibridnog automobila, tehnologija je odavno postojala, samo što dotad nisu stvoreni uslovi za njenu uistinu uspešnu primenu.

automobila sa hibridnim pogonom

Pre no što vam ukratko ispričamo ovu zaboravljenu istoriju hibridnih automobila, objasnimo ukratko o čemu je reč. Hibridni pogon je kombinacija motora sa unutrašnjim sagorevanjem (benzinskog ili dizel) i električnog. Koristan je jer auto pretežno angažuje manji deo snage, a tek povremeno celokupnu. To je loše za energetski bilansa, jer se smanjuje efikasnost, a povećavaju otpori (veća masa, otpori trenja i toplotni gubici i lošija aerodinamika zbog većeg motora). U kombinaciji sa elektromotorom, može biti manji i slabiji, a ipak dovoljan za normalnu vožnju, a kod ubrzanja i na većim usponima koristi se pogonski impuls iz elektromotora. Ne treba biti velike snage, jer mu je glavna vrlina inekcija okretnog momenta, već od nula okretaja. Usto može služiti kao elektropokretač i generator (Start/Stop) te reciklirati, odnosno pretvoriti deo kinetičke energije automobila pri usporavanju u električnu.

Prva hibridna vozila napravljena su u zemljama koje danas baš i ne smatramo velesilama automobilske industrije, Belgiji i Austriji. Većina izvora navodi Lohner-Porsche, jednu od prvih konstrukcija genijalnog Ferdinanda Porschea iz 1901. kao prvi hibrid, no mala belgijska fabrika Pieper dve godine ranije predstavila je svoj model. U normalnoj vožnji benzinski motor samo puni baterije, a pri većim naprezanjima poput uspona oba su motora radila zajedno. Porsche je imao drugi koncept, umesto pod sedištem elektromotori su se nalazili u pogonskim točkovima. Problem velike mase baterija nije zadovoljavajuće rešen, te su se obe fabrike posvetile prvenstveno kamionima i autobusima.

Henri Pieper (1840. – 1898.), izumitelj i proizvođač oružja nemačkih korena iz Herstala u Belgiji je već 1895. počeo rad na hibridnom automobilu, kojeg će njegov sin Nicolas dovršiti 1899., dve godine pre Porschea! Proizvodnja marke Pieper ipak je ostala verna električnim i benzinskim modelima, no po Pieperovim patentima 1906. počinje rad nove marke, dosta zbunjujuće nazvane Auto-Mixte, premda nije imala veze s Lohner-Porscheovim modelom naziva Mixte. Hibridna tehnologija bila je prikladnija za kamione, koji su činili okosnicu produkcije, ali do gašenja proizvodnje 1912. u ponudi su bili i osobni automobili. Auto-Mixte je proizveo relativno  malo automobila, uz probleme sa masom i cenom, a od 1911. prodavani su pod brendom Pescatore, sve dok ih nije preuzela poznatija fabrika Imperia.

Dr. Ferdinand Porsche mnogo pre Volkswagena zadužio je svet smelim inovacijama za fabriku Ludwiga Lohnera. Prvo je 1900. konstruisao električni automobil, sa elektromotorima  u prednjim točkovima, koji će biti proizveden u otprilike 65 primeraka, a iste godine usledio je i čudovišni trkački model sa 1.8 tona baterija i elektromotorima u svim točkovima. To je bio prvi automobil sa pogonom na sva 4 točka, ali i sa kočnicama na svim točkovima! Godinu potom stigao je hibridni Semper Vivus (‘Uvek živ’), sa dva benzinska i dva električna motora, a koncept je uz neprestane dorade i borbu za smanjenje mase baterija zadržan i u serijskom modelu Mixte, rađenom sve do 1905. Semper Vivus nije preživio, ali u Porscheovom je muzeju replika, dok serijski model dizajnom podseća na prvi Mercedes, a zbog visoke cene prodato ih je samo 11.

Razvoj se preselio u SAD, gde su Woods Motor Vehicle Company iz Chicaga i Owen Magnetic, koji je nekoliko puta menjao lokaciju proizvodnje, ponudili prilično upotrebljive, no vrlo skupe hibridne automobile. Woods Dual Power je do 24 km/h vozio na struju, a onda bi se uključio Otto motor. Fascinantan patent elektromagnetske transmisije Justusa B. Eltza zamenio je pak  zamajac benzinskog motora generatorom i magnetom, te uz pomoć elektromotora pokretao točkove. Owen Magnetic je od 1915. do 1922. proizveo oko 700 luksuznih automobila, koji su zbog visoke cene (već je bazni model koštao kao 10 Fordova T ili dva Cadillaca) i izrazito komplikovanog održavanja ostali bez naslednika. Enrico Caruso imao ga je nekada, a Jay Leno danas.

Dakako, Internet je danas pun teorija zavera i mnogi su uvereni kako su parni, električni i hibridni automobili propali zbog nekakve zavere automobilsko-naftnog lobija, ali istina je mnogo jednostavnija. Henry Ford je postavio standarde, pojeftinio proizvodnju automobila i proizveo Model T u tolikoj količini da se čirom sveta razvila infrastruktura pratećih aktivnosti i usluga za benzinske automobile. Svi ostali morali su nestati, bili su preskupi, komplikovani ili zastareli, jer nije više bilo investitora voljnih ulagati u razvoj nečega što je već tada percipirano kao slepa ulica. Od 1920-ih stoga u svetu hibrida beležimo mahom prototipove i nerealizovane snove. Jedan od najzanimljivijih svakako je francuski Arbel iz 1951., sa 4-cilindarskim motorom koji je pogonio četiri u točkovima smeštena elektromotora, a u kasnijoj je verziji umesto hibridnog zamišljen, srećom ne i realizovan – nuklearni pogon. Arbel je 1951. imao samo jednu pedalu, čim nije bila pritisnuta vozilo je kočilo.

Od sredine 1960-ih u razvoj se uključuju i veliki proizvođači, a ključni rezultat toga je sistem regenerativnog kočenja, patentiran i predstavljen 1967. u Amitronu, prototipu korporacije American Motors. Tokom 1960-ih u SAD su nastali neki zanimljivi hibridni koncepti. General Motors je 1965. predstavio XP-512H, a 4 godine potom ozbiljniji XP-883. AMC Amitron iz 1967. značajan je po patentu regenerativnog kočenja. Microdot iz 1976. britanski je pokušaj koji nije uspio zaživeti. Volkswagen je legendarni kombi T2 pretvorio u hibridno taksi vozilo, žrtvujući suvozačko sedište, prostor ispod klupe za putnike i deo prtljažnika za smeštaj baterija – veličina i masa i dalje su bili veliki problem. Neki od prototipova bili su vrlo privlačni, na njima su radila velika dizajnerska imena poput Richarda Teaguea, Williama Townsa ili Brooksa Stevensa (Briggs & Stratton koristio je  benzinski motor izvorno namenjen kosilicama za travu), ali stvari su se zahuktale tek krajem veka.

automobila sa hibridnim pogonom

1997. su se Toyota i Audi odvažili na komercijalizaciju, uz radikalno različite rezultate. Samo stotinjak primeraka modela Duo uspeo je prodati Audi, odabravši pogrešan pristup hibridnog pogona u automobilu koji je izgledao jednako tradicionalnom pogonu. Japanci su shvatili da novu tehnologiju treba promovisati i nov, odvažan dizajn, pa su i Prius i Honda Insight iz 1999. izgledali drukčije od svega drugog na tržištu. Futuristička Honda Insight na tržište je stigla 1999. uz cW od samo 0.25. Gotovo dve decenije kasnije, hibridi drže malen, ali značajan deo tržišta, a nudi ih mnogo proizvođača, bez obzira što problemi povećanja mase i cene nikada nisu u potpunosti rešeni. Agresivni podsticaji vlade učinili su Japan najvećim svetskim tržištem hibridnih vozila, koji onde sudeluju čak sa oko 20% u ukupnoj prodaji putničkih automobila, ali to je nažalost izuzetak.

Razvoj hibridnih vozila koja umesto benzinskog imaju dizelski motor dosta je kaskao, ali danas ga u ponudi već imaju Peugeot, Citroën, Volkswagen, Mercedes-Benz, Volvo… A očekujemo i ostale marke. ali troškovi razvoja hibridnog pogona glavni su razlog kaskanja proizvođača, nezavisno od tome kombinovati ga sa benzincem ili dizelašem. Ako pak cena nije problem? U tom slučaju lako ćete pokriti troškove razvoja, stoga suvremeni hiperautomobili imaju hibridni pogon. Klasični su primeri La Ferrari, McLaren P1 i Koenigsegg Regera. Porsche 918 Spyder čak 279 od svojih ukupnih 887 KS dobija od dva elektromotora, ali neobično je da njegova trkačka verzija RSR umesto njih koristi mehanički KERS, poznat nam iz Formule 1. Sistem za spremanje kinetičke energije dobivene kočenjem koristi se u tom takmičenju od 2009. Radi se o pohranjivanju dobijene energije u kondenzatore, ali Williams je razvio sistem sa zavojnicom, koji se počeo koristiti u autobusima. Ferrari je 2010. predstavio eksperimentalnu verziju modela 599 GTB sa KERS-om, a Mazda je otišla korak dalje i od 2011. u serijske modele ugrađuje verziju nazvanu i-ELOOP.

automobila sa hibridnim pogonom

Sve je češći i koncept hibridnih vozila koja se pune na spoljnu utičnicu, bilo da je reč o specijalnim punionicama ili o običnoj struji za domaćinstva. Pre svih razvikanih marki plug-in hibrid je u redovnu prodaju pustio izvan matične zemlje relativno nepoznati kineski BYD Auto, a reč je o modelu F3DM, čije su isporuke u Kini počele krajem 2008. Prekrasni BMW i8 najpoznatiji je predstavnik te nove generacije plug in hibrida, a po mnogima je reč o zanimljivom konceptu koji predstavlja budućnost sportskih automobila.

Preuzeto sa: autoportal.hr


Ostavite odgovor